serijatsko pravna politoka

Islam je posljednja Allahova, dž.š, objava, jedina priznata vjera kod Allaha, vjera koja je derogirala sve prethodne, zbog nama poznatih i nepoznatih razloga. Zato, svako ko nastoji izravnati druge religije sa islamom i staviti ih u jednu ravan, kako bi i sljedbenici drugih religija bili spašeni i ušli u Džennet,mora preispitati svoje vjerovanje,ako ga vec nije napustilo, jer je on sa tim svojim stavom negirao apsolutno jasne ajete i oponirao vjereodostojnim hadisima i konsenzusu ucenjaka.Allah, dž.š, jasno veli: žKo bude tražio drugu vjeru mimo islama,nece mu biti primljena,a na drugom svijetu bice od onih koji su propali. Poslanik, a.s, veli, u hadisu koji prenosi Muslim: 'Svako ko cuje za mene, od židova ili kršcana, a ne povjeruje u mene, nece uci u Džennet.' Islamska ulema složila se u tome da svako onaj ko posumnja da je nevjernik nevjernik, i on postaje nevjernikom.

Islam pored toga što je akide (vjerovanje), on je, u isto vrijeme, i cjelokupni sistem života, koji je došao sa opcim principima i univerzalnim pravilima, da uredi sve segmente ljudskog življenja.
On je donio sistem od Gospodara koji ce ostati neprevaziden sve do Sudnjeg dana. Svaki musliman, da bi bio musliman, mora vjerovati u sve gore spomenuto.Medutim, ove rijeci su opcenite za onog ko ne poznaje tajne i bit šerijata, idealne, lebde u nebesima, nemoguce ih je spustiti na zemlju, urediti njima ljudski život i rješiti njihove probleme.

Da bismo otklonili te sumnje i neutemeljenosti, u ovom rad pokušat cemo obraditi tu vitalnu stranu šerijata koja mu omogucava da svojim nacelima i normama riješi sve probleme koji su se javili i koji ce se javljati u ljudskom životu sve do Sudnjeg dana.
Od osnovnih odlika islamskog prava je postojanost i elesticnost. Šerijat je postojan i nepromjenljiv u svojim temeljima i ciljevima,a elestican u sporednim pitanjima i sredstvima.
Elasticnošcu u sporednim pitanjima i sredstvima, šerijat može da se suprotstavi i postavi prema svakoj novonastaloj situaciji,a svojom stabilnošcu i nepromjenljivošcu u temeljima i ciljevima: suprotstavlja se nestanku, promjenama i pokoravanju svakoj situaciji.Glavna zadaca ovog sistema je da popravi deformacije i ispravi devijacije a ne da im se pokori, opravda njihovo postojanje i legalizira njihovo prisustvo u ime »civilizacije«ili«ulaska u Evropu«.

Islamsko pravo (šerijat) nije usvojilo ili izglasalo nikakvo društvo niti bilo ciji parlament, da bi mu se pokorilo ili se prilagodilo raznim društvenim problemima i situacijama. Šerijat je dat na poklon, iz prevelike milosti Gospodara svjetova, ljudima i njihovim društvima da napreduju sa njime, primjenjujuci ga i potcinjavajuci sve svoje probleme i situacije njegovim smjernicama i uputama, da bi zadnja bila rijec ovog zakonika, jer je on Božanskog porijekla.

Ovo nikako ne znaci da se ljudi moraju slijepo pokoravati ovom zakonu i da nemaju nikakva udjela u njemu. Ljudski um u njemu ima veliko polje djelovanja, kao npr. u idžtihadu shvatanja i razumijevanja njegovih tekstova i izvodenja šerijatskih normi iz njih, razlikovanju ovih tekstova u pogledu njihove autenticnosti i znacenja: kategorickih i nekategorickih, sve to daje ljudskom umu široko polje djelovanja. Takode, ljudski um ima široko polje djelovanja kod izvodenja šerijatskih normi za one situacije za koje nema direktnih tekstova,putem analogije, opce koristi, skrivene analogije ili odstupanja od analogije (istihsana) i drugih šerijatskih izvora. Tacno je da postoji zabranjeno polje u šerijatu za ljudski razum.

To je polje kategoricnosti (kat'ijjata) tj. šerijatskih normi potvrdenih potpuno jasnim tekstovima i prihvacenim konsenzusom od cijelog ummeta kroz sve generacije, kao što su npr. obaveznost klanjanja namaza, davanja zekjata, post ramazana i obavljanje hadždža, zabrane prostitucije, kamate i kocke, formulisanja nasljednjih dijelova, dužine iddeta (poslije razvodnog i poslije smrtnog cekanja za suprugu) i sl. tome. Ovakve i slicne šerijatske norme ne smiju biti predmetom rasprave ili polemike. Tako nije dozvoljeno anulirati obligatnost zekjata radi raznih poreza koji se daju državi, niti je dozvoljeno zabraniti odlazak na hadždž da bi se osigurale devize u državi, niti je dozvoljeno da se zabrani post ramazana da bi se povecala proizvodnja, niti je dozvoljeno legalizovati prostituciju, konzumiranje alkohola i svega ostalog što proistice iz toga, da bi se pospješio turizam, niti je dozvoljeno legalizovanje kamate da bi se ohrabrila strana ulaganja.

Medutim, postoje mnogobrojna otvorena polja za djelovanje ljudskog uma u islamskom pravu.To podrucje ili podrucja u šerijatu se nazivaju nekategoricnostima (zannijjati). Ovo podrucje je veoma prostrano, cak se može reci da skoro sve prakticne norme u islamskom pravu pripadaju njemu. Pored ostalog postoji idžtihad u izvodenju šerijatskih normi iz tekstova. Uocava se da su neke pravne škole veoma ogranicene, zadovoljavaju se formom i bukvalnim znacenjem teksta, kao što je zahirijska pravna škola. Na drugoj strani cemo vidjeti da druge pravne škole prilaze tekstu temeljitije i opširnije, uzimajuci u obzir njegovu suštinu, bit, direktno, indirektno i alegoricno znacenje, kao što je slucaj sa imamima mezheba. Postoji idžtihad u pitanjima o kojima nema tekstova. Ovo polje je veoma prostrano kod islamskih pravnika gdje se upotrebljava u idžtihadu: analogija, opci interes, istihsan, vjerozakon prijašnjih naroda i mišljenja ashaba, kao i drugi izvori i znacenja, cije detaljno objašnjenje zahtjeva mnogo prostora, pa ko želi da se detaljno upozna sa njima nek se obrati na izvore iz metedologije islamskog prava.
Postoje, takode, šerijatska opca pravila koja su uzeta iz šerijatskih tekstova i situacija, kao npr. šteta se mora ukloniti; šteta se ne uklanja štetom; podnosi se licna šteta da bi se uklonila opca, kao i manja da bi se uklonila veca, nužnosti dozvoljavaju zabranjene stvari. Što se dozvoli radi nužde ogranicava se samo na tu nuždu. Poteškoca priziva olakšanje. Uklanjanju štete daje se prioritet u odnosu na pribavljanje koristi, te još mnogo drugih opcih šerijatskih pravila razasutih po islamskim pravnim djela.

PROSTRANOST ŠERIJATSKE PRAVNE POLITIKE

Vladar islamske države ce u šerijatskopravnoj politici naci široko polje djelovanja, jer ona znaci mogucnost islamske države da realizuje i ostvari sve ciste i pretežne dobrobiti i odagna sve ciste ili pretežne štete, sve u okviru šerijata, ne izlazeci iz njegovih okvira, niti tražeci tuda rješenja. Islamskoj državi zabranjena je samo jedna stvar: da slijedi svoje prohtjeve ili prohtjeve ljudi ma ko oni bili, okrecuci se tako od onoga što je Allah, dž.š, objavio Svom Poslaniku, od upute i istinske vjere kako ne bi izišla iz okrilja jasnih šerijatskih pravila ili suprostavila se nepogrešivim vjerskim tekstovima, vjerodostojnim po autenticnosti i potpuno jasnim po znacenju. Medutim, što se tice tekstova koji nisu potpuno vjerodostojni niti potpuno jasni, tu postoji veca tolerancija. U tim tekstovima može se izabrati izmedu mišljenja izvedenih i dobivenih iz shvatanja odredenog teksta ,koja se smatraju pretežnim i bližim ostvarenju i realizaciji šerijatskih nakana koje su objavljene da se zaštite interesi ljudi na oba svijeta. Isto tako postoji mogucnost da mudžtehidi razumiju i shvate tekst novim shvatanjem koje nije preneseno od klasicne uleme ili da izvedu novi propis iz njega, koji nisu oni izveli, sve je to dozvoljeno ako se uradi po pravilima koja su utvrdena za razumijevanje i shvatanje šerijatskih tekstova. Treba znati da je najvažnije u šerijatskoj politici da se ne proturjeci opcim šerijatskim pravilima i tekstovima, pa cak ako za neke njene odredbe i ne bude imala detaljnih ili specificnih dokaza, jer se od šerijatske pravne politike ne zahtijeva da se za svaku njenu normu donese direktan šerijatski dokaz, nego se od nje zahtijeva da se njene norme ne suprotstavljaju šerijatu. Ovo je stav vecine islamskih pravnika: hanefija, malikija i hanbelija, dok su neke šafije rigoroznije u vezi s ovim pitanjem.

ZNAcENJE ŠERIJATSKE PRAVNE POLITIKE I STAV ISLAMSKIH PRAVNIKA PREMA NJOJ

Rijec sijase u arapskom jeziku znaci upravljanje necim na nacin koji ce biti u interesu tog neceg.
Šerijatska politika, u terminološkom znacenju podrazumijeva šerijatske norme i postupke kojima se rješavaju problemi ummeta preko izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, kao i norme i postupke kojima se ureduju vanjski odnosi koji povezuju islamski ummet sa drugim narodima.
Ili: to je nauka koja se bavi onim stvarima kojima se rješavaju problemi islamske države, zakonima i sistemima koji su uskladeni sa temeljima šerijata, iako se ne donese za svaki taj postupak poseban dokaz
Prema tome, svaki narod ima svoju posebnu politiku i posebne norme koje su sukladne njihovim obicajima, nacinu života i stepenu civilizacije. Tako, ustavna politika je osnovni sistem koji definiše oblik vlade, odreduje njenu nadležnost, postavlja nacin njena izbora, odredujuci, takode, nužne vlasti za izvršenje potreba ummeta i definišuci personalna prava i dužnosti. Zakonska politika se odnosi na propisivanje zakona i na donošenje normi koje ce slijediti vlasti prilikom rješavanja problema ummeta. Sudska politika je ogranicena na realizaciju tih zakona i normi kako je to odredeno i ustaljeno.
Bez sumnje, i islamski ummet ima zakone i sisteme kojima upravlja i ureduje razne probleme i pitanja na svim poljima koja smo nabrojali. Sve te zakone i sisteme moguce je nazvati –šerijatskopravnom politikom, ako bismo posmatrali taj pojam u njegovom univerzalnom i sveobuhvatnom znacenju, gdje obuhvata sve norme pisanog islamskog prava. Medutim, ako posmatramo ovu rijec u njenom specificnom znacenju, što nas ovdje i zanima, primijetit cemo da se samo neki od tih zakona i sistema mogu istinski nazvati šerijatskom politikom,što cemo kasnije i objasniti.

RAZLIKA IZMEÐU ŠERIJATSKOPRAVNE I NEŠERIJATSKE POLITIKE

Najcešce, izvori nešerijatske politike su obicaji , dugovjecno iskustvo i baština koju su naslijedili od prijašnjih naroda. Ponekad, izvori ove politike mogu biti norme ostale od drevnih nebeskih zakona, koje su se ustalile u narodu i koje je narod prihvatio tako da su postale dio njegova svakodnevnog života. Narod ne zanima da sazna njihovo porijeklo, kako bi ih povezao sa njihovim temeljima i izvorima. Zadovoljio se time što je u njima našao dobar sistem i nacela koja udovoljavaju njegovim potrebama i koja realizuju opcu dobrobit. Tako su ova drevna nebeska nacela, postala oblikom ljudskih iskustava i normi u politici tj. smatraju se stvarima ciji je izvor obicaj i nslijedena baština.
Ovakva vrsta politike naziva se ljudskom politikom. To je politika cije norme i zakone su postavili ljudi, kako bi njima rješavali probleme naroda, a njeni izvori su, kao što smo vec rekli, obicaj, tradicija, iskustvo i naslijedena tradicija.

Dok šerijatska pravna politika, kako smo vec spomenuli, znaci: norme kojima se ureduju državne institucije i rješavaju problemi ummeta.Te norme moraju biti u skladu sa duhom šerijata, postavljene na njegovim univerzalnim pravilima, sposobne da realizuju šerijatske i društvene ciljeve, pa makar na to i ne ukazivali detaljni specificni dostavljeni tekstovi u Kur'anu i sunnetu. Šerijatska pravila, kao što su: uklanjanje poteškoce, zatvaranje puteva zla, šura (dogovaranje) - konsultovanje strucnjaka i ucenjaka u zamršenim pitanjima, to su precizni šerijatski temelji i njegova opca nacela na kojima mora biti sagradena šerijatskopravna politika. Ta politika je postavljena na vjerovanju da je njen temelj: Objava Uzvišenog Allaha, dž.š.

Iz spomenutog, uocava se razlika izmedu šerijatske pravne politike i drugih politika. Šerijatskopravna politika mora biti postavljena na nacelima i temeljima na koje je ukazao šerijat, koji je, u biti, objavljen da izvede zdrav ummet, koji ce u šerijatu naci srecu i blagostanje, i koji ce, medu tim ummetom, uspostaviti pravdu i mir, na individualnom i društvenom planu.
Svaka odredba koju zahtjeva potreba ummeta, kojom se želi riješiti neki njegov problem ako je postavljena na tim univerzalnim temeljima, cija je glavna nakana pribavljanje opce dobrobiti i uklanjanje štete smatra se da je u okvirima šerijatskopravne politike.
Politika, crpi svoje norme i sisteme iz obicaja, tradicije, raznoraznih iskustava i naslijedene baštine, ne osvrcuci se na to da su njene norme i sistemi u skladu sa nebeskom objavom, ili utemeljeni na izvorima šerijata.

Šerijatske norme koje su utemeljene na obicaju npr. smatraju se šerijatskom politikom tek tada, ako šerijat legalizuje taj obicaj. Medutim, ako šerijat ne legalizuje taj obicaj, te norme ce se smatrati ljudskom a ne šerijatskom politikom, pa cak ako budu same po sebi sukladne sa nacelima i zakonima šerijata. Isto tako, nepostojanje direktnih i detaljnih šerijatskih tekstova koji bi direktno upucivali na norme i odredbe šerijatske politike ne sprecava da se nazovu šerijatskim. Te norme bi bilo zabranjeno nazivati šerijatskim onda, ako bi se one potpuno i istinski suprotstavljale nekom detaljnom šerijatskom tekstu, kojim je ustanovljen neki univerzalni zakon za svako vrijeme i prostor. Zato, ako ove norme šerijatske politike budu sacuvane od ovog odstupanja, i budu u skladu sa njegovim duhom, smatrace se šerijatskim sistemom i šerijatskom politikom. Shodno tome rekao je Ibn Akil, jedan od hanbelijskih autoriteta, prema predaji koju od njega prenosi Ibn Kajjim: 'Šerijatskopravna politika je postupak koji približava ljude dobrobiti, a udaljuje ih od nereda i zla iako ga nije spomenuo Poslanik niti je o njemu šta objavljeno'. Zato je bilo pogrešno ili je bila greška ono što tvrde oni koji ne priznaju šerijatskopravnu politiku kad kažu da je politika samo ono što je u skladu sa šerijatom.

Ako se time želi kazati da se nijedna sekundarna šerijatska norma kojom se realizuje i ostvaruje opca dobrobit ili otklanja šteta ne smatra dijelom islama, osim samo ako je šerijat direktno spomene ili licno upute na nju tekstovi iz Kur'ana ili sunneta, odnosno, ako rijeci: da je politika samo ono što je u skladu sa šerijatom, znace da ta politika bude u skladu sa duhom šerijata, njegovim nacelima i da pored toga ne bude u proturjecnosti sa nekim detaljnim tekstom kojim se potvrduje neki generalni stav, onda je tvrdnja da je politika samo ono što je u skladu sa šerijatom – ispravna. Potvrduje je sam šerijat, postupci ashaba, pravednih halifa i imama mudžtehida. Tako se u hadisu koji prenosi Buharija veli da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: Svaki šart koji se ne nalazi u Kur'anu je ništavan, pa makar bilo sto takvih šartova.

To ne znaci da su svi uvijeti koji se uslovljavaju u ugovorima ništavni ako nisu spomenuti u Allahovoj Knjizi – Kur'anu, vec to znaci da je svaki šart ništavan ako se suprotstavlja Kur'anu, tj. šerijatu, kao npr. šart koji šteti onom na kog se odnosi, ili šart koji zabranjuje ono što je Allah dozvolio ili dozvoljava ono što je On zabranio. Znaci, pod Allahovom Knjigom se ovdje misli, na sve ono što je Allah, dž.š, naredio i zabranio ljudima,a ne misli se samo na ono što je spomenuto u Kur'anu. Slicno ovome vidimo u problemu najamnika koji je ucinio nemoral sa suprugom svoga gazde, nakon cega ga je otac otkupio od tog grijeha sa stotinu ovaca i jednim slugom. Otac je to provjerio kod ucenih pa su ga obavjestili da njegov sin mora biti bicevan sa stotinu biceva i protjeran godinu dana, a žena mora biti kamenovana. Sa tim problemom su otišli kod Poslanika, a.s, da im presudi po Allahovoj Knjizi. Poslanik, a.s, je tada rekao: 'Tako mi Onog u cijoj je ruci moj život, presudit cu vam po Allahovoj Knjizi.' Pa je presudio da se vrati stotinu ovaca i sluga, da se bicuje najamnik sa stotinu biceva i protjera godinu dana i da se žena kamenuje. Kamenovao ju je Enis po Poslanikovom naredenju, nakon što je priznala taj nemoral.

Ibn Kutejbe u svom djelu 'Tewilul muhtelefil hadis' veli: ”Moguce da ovdje nekima bude nejasno i da pomisle da je ova presuda suprotna Allahov Knjizi, jer se u Kur'anu ne spominje kamenovanje niti protjerivanje.” Otklanjajuci tu nejasnocu Ibn Kutejbe kaže da Poslanik, a.s, pod Allahovom Knjigom ne podrazumijeva Kur'an, vec podrazumijeva Allahovu odredbu i sud, jer -kitab- ima više znacenja kao npr. sud, odredba i naredba, navodeci za svako znacenje primjer iz Kur”ana. Ukratko receno, svaka norma koju zahtjeva potreba ummeta smatra se šerijatskopravnom politikom ako ispunjava dva uvjeta:

1. Da bude u skladu sa duhom šerijata, i da bude utemeljen na univerzalnim pravilima i opcim nacelima, na koja smo vec predhodno ukazali, koja ne podnose nikakvu promjenu niti izmjenu, ni u kom narodu niti vremenu.

2.Da se potpuno i istinski ne suprotstavlja nekom lokalnom šerijatskom dokazu kojim se potvrduje neki opci i univerzalni zakon za sva vremena i situacije.
Tako npr. ako ne postoji nikakav lokalni dokaz koji upucuje na nešto drugo, suprotno normi koja je donesena šerijatskopravnom politikom, tu onda ne postoji nikakav problem, jer nema proturjecnosti. Isto tako, ako postoji lokalni dokaz koji upucuje na nešto suprotno normi donesenoj putem šerijatske pravne politike, ali ta proturjecnost nije istinska i stvarna, ili se ustanovi da se lokalnim dokazom nije htjelo potvrditi neki univerzalni zakon, vec je on izrecen na osnovu neke specificne mudrosti ili razloga koji se nalazi samo u toj odredenoj situaciji za koju je izrecena data norma. U svemu ovom ne postoji suprotstavljanje šerijatskim dokazima niti islamskim normama.

Zato se ne može smatrati suprotnim islamu sakupljanje Kur'ana u vrijeme Ebu Bekira, r.a, niti novotarijom koja nema ništa sa islamom. Niti ono što je Omer, r.a, uveo kao, razne divane, zatvore, poreze i dr. Niti Osmanovo okupljanje ummeta oko jednog primjerka Kur'ana, naredujuci da se spale ostali primjerci, niti ezan kojeg je uveo džumom, koji nije bio prije toga poznat. Sve to ne može se smatrati vjerskom novotarijom, niti odstupanjem od šerijatskih dokaza, jer u islamu nema ništa što bi ucinilo zabranjenim stvari kojima se želi realizovati i ostvariti opca dobrobit, svejedno bila ona vjerska ili dunjalucka. Takode, ne može se smatrati odstupanjem od šerijatskih dokaza to što je Omer, r.a, poništio dio onih cija srca treba pridobiti iako je ovaj udio potvrden Kur'anom u slijedecem ajetu: ”Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima cija srca treba pridobiti...” Et-Tevbe, 60.

Omer, r.a, nije prihvatio spoljašnje znacenje ovog ajeta, niti je zastao kod njegove forme, vec je zapazio njegovu suštinu i donio sud sukladno njegovu duhu. Tako je on, r.a, zakljucio da se ajetom kojim je odreden dio onima cija srca treba pridobiti, nije htjelo propisati univerzalni zakon koji ce se primjenjivati u svakom vremenu i situaciji, nego je to uradeno radi specificne mudrosti i uzroka, koji više ne postoji. Ovo je Omer, r.a, izrekao sljedecim rijecima: ”Allah je, uistinu, osnažio islam i ucinio da nam oni više nisu potrebni.”Omer, r.a, smatra da je dio onih cija srca treba pridobiti Allah propisao radi toga što su muslimani bili potrebni onima koji ce ih poduprijeti i pomoci ili da time otklone opasnost od sebe. Pa, kada muslimani postanu jaki i snažni i nestane razloga za postojanje tog propisa, vladar u takvoj situaciji, ima pravo da ovaj dio zekjata utroši u druge svrhe, koje su korisnije i prece. To ne znaci potpuno anuliranje ovog propisa, nego to znaci: da ovaj propis prati svoj uzrok, pozitivno i negativno. Ako bi muslimani ponovo bili potrebni onima cija srca treba pridobiti, kao što su tome bili potrebni u prvo vrijeme, dozvoljeno je vladaru, shodno opcoj dobrobiti, da ponovo oživi ovu ustanovu.

Ebu Bekr ibn el Arabi u svom djelu 'Ahkamul Kurani' prilikom tumacenja ovog ajeta veli: 'Ucenjaci su se razišli u vezi s pitanjem da li ustanova pridobijanja srca još postoji ili ne. Neki smatraju da ta ustanova više ne postoji,to mišljenje zastupa Malik r.a. Drugi smatraju da ta ustanova još postoji jer moguce je da vladar bude potreban pridobijanju i naklonosti nekih ljudi prema islamu. Omer r.a. je ukinuo ovu ustanovu, jer je vidio da je Allah, dž.š, ojacao islam.
Smatram da, kada islam bude jak, ovu ustanovu treba ukinuti, a kada bude potrebe za njom dozvoljeno ju je ponovo uvesti, kao što je bila i za vrijeme Poslanika, a.s. Ebu Ubejd u svom djelu 'El Emval veli: 'Vecina uleme smatra da se ajet 'cija srca treba pridobiti' odnosi na one cija se naklonost dobijala raznim darovanjima, jer nisu bili naklonjeni islamu. Nakon toga se ulema razišla na koga se sada odnosi ovaj ajet. Jedni smatraju da takvih više nema, jer su oni živjeli samo u vrijeme Poslanika, a.s, Hasan i Ibn Šihab smatraju da ih još uvijek ima, s cime se slažem, jer je ajet potpuno jasan i ne znamo da postoji u Kur'anu ili sunnetu nešto što bi ga derogiralo. Dozvoljeno je vladaru da da zekjat onima koji od islama ocekuju samo materijalnu korist, jer bi u njihovom odmetništvu i borbi protiv njih bila bi šteta za islam, zbog toga što posjeduju ugled i snagu.

To mu je dozvoljeno uraditi iz tri razloga:
1. Što on time primjenjuje Kur'an i sunnet
2. Osigurava egzistenciju muslimana
3. Ostavlja ih u islamu ne bi li ga razumjeli i istinski prihvatili.

Takode, ne može se smatrati da je suprotan šerijatu nacin na koji je Osman, r.a, postupio sa izgubljenom devom, naredivši da se raspituje o njenom vlasniku, pa ako se javi njen vlasnik uzet ce je, a ako se ne javi prodat ce je i sacuvati njenu vrijednost. Tako je Osman, r.a, postupio suprotno onome kako je radeno prije toga, gdje je deva ostavljena slobodnom sve dok je ne bi našao vlasnik. Osman, r.a, se nije zaustavljao na formi hadisa koji prenose Buhari i Muslim, r.a, od Zejd bin Halida u kom se kaže: 'Došao je neki covjek Allahovu Poslaniku, a.s, i upitao ga o izgubljenoj stvari. Poslanik, a.s, mu je rekao da oglašuje o njoj godinu dana, pa ako dode njen vlasnik da mu je preda, a ako se ne pojavi da on postaje njenim vlasnikom. Zatim ga je upitao o izgubljenim ovcama. Poslanik a.s.mu je odgovorio: 'Izgubljene ovce su tvoje ili tvog brata ili vukove. 'Potom ga je upitao o izgubljenim devama, našto mu je Poslanik, a.s, rekao: 'Šta imaš ti sa njima, one sa sobom imaju svoju opskrbu i obucu, piju vodu i jedu lišce od drveca sve dok ih ne nade njihov vlasnik'. Osman, r.a, nije se zadržao vanjskom znacenju ovog hadisa, nego mu se suprotstavio, jer je shvatio da se situacija promijenila, jer je hadis izrecen u vrijeme kad se nije bojalo da ce izgubljene iko ukrasti. Medutim, kada su se pocele dešavati krade, naredio je da ih pohvataju i prodaju, cuvajuci novac od prodaje za vlasnika deve ili dajuci ga za opcu dobrobit, ako se vlasnik ne pojavi.

Osman, r.a, iako je, formalno gledajuci, postupio suprotno ovom hadisu, on je u stvarnosti, postupio u skladu s njim, jer je uzrok zbog kog je svojevremeno izrecen ovaj hadis nestao. Zbog toga je bilo nužno donijeti, na osnovu novonastalih okolnosti, novi propis.
Medutim, postavlja se pitanje šta da se radi sa pronadenim tudim ovcama devcadima itd? Ibn Kajjim navodi od podklasicnih hanbelija da nije dozvoljeno koristiti se njima prije nego što prode godina dana od njihova pronalaska. Ibni Kajjim se nije oduševio takvim stavom, te je dao prevagu mišljenju koje je cuo i upamtio drugih hanbelija, da onaj ko nade ovakve životinje ima pravo da ih odmah zakolje i plati njihovu vrijednost vlasniku kada se pojavi, ili da ih proda i zadrži novac za vlasnika, ili da ih zadrži godinu dana, vodeci brigu o njima, s tim da mu vlasnik nadoknadi ono što je potrošio, ili da to smatra sadakom u skladu sa dva stava u vezi s pomenutim pitanjem.

Ibn Kajjim veli: 'To je najlogicnije mišljenje i najbliže interesu onoga koje je prihvatio životinju kao i njenog vlasnika, jer ako bismo rekli da prodaju nadene životinje mora oglašavati godinu dana to bi njena vlasnika koštalo mnogo više nego što je stvarna vrijednost životinje, ako bismo rekli da njen vlasnik mora namiriti sve što je potrošio onaj ko ju je prihvatio. A ako ne bismo to prihvatili, onda bi to morao snositi onaj ko je životinju prihvatio. Medutim, ako se ne bismo priklonili nijednom od spomenutih mišljenja, životinja bi bila beskorisna i, vjerovatno, upropaštena, što u islamu, naravno, nije dozvoljeno.'Zatim Ibn Kajjim veli: 'U svemu tome nema odstupanja od hadisa koji prenosi Abdullah Ibn Omer: 'O Božiji Poslanice, šta misliš o izgubljenim ovcama?' Odgovorio je: 'One su tvoje, ili tvog prijatelja ili vukove, zato uzmi bratovu izgubljenu stvar (da je sacuvaš), a u drugoj predaji stoji: 'Vrati svom bratu njegovu izgubljenu stvar'. Cilj hadisa je da zabrani neodgovoran odnos prema izgubljenoj stvari, cime se uništava pravo njena vlasnika. Zato je nužno da se pazi na dobrobit u takvoj situaciji, pa ako je interes u tome da se nadeno proda i da se sacuva njegova vrijednost za vlasnika, onda je neophodno da se tako postupi, jer to je bolje od jednogodišnjeg oglašavanja i pohranjivanja za taj period, uz protunaknadu koju treba platiti vlasnik.'

Takvo shvatanje je potpuno prihvatljivo. To je jedan od najljepših elemenata šerijatskopravne politike i to je pravi islamski fikh. Zato se ne može npr. smatrati novotarijom, niti onim što nije od islama, ako se danas uvedu porezi bogatašima mimo onog što je odredeno Kur'anom i sunnetom, jer u tim izvorima nema utemeljenja da je to zabranjeno. Shodno tome, ako zekjat i drugi državni prihodi u islamskoj državi ne bi mogli pokriti sve rashode, dozvoljeno je vladaru da uvede odredene poreze da bi se tim potrebama udovoljilo, pazeci pri tom da se to uradi pravedno, i imajuci u vidu sve situacije i okolnosti. Ne može smatrati da je suprotno šerijatu ako kažemo da opremu ubijenih neprijateljskih vojnika u ratu treba predati državnoj blagajni, da je vladar utroši gdje smatra da je najprece.

Taj stav nije oprecan hadisu u kom se kaže: 'Ko ubije neprijateljskog vojnika u ratu, njemu pripada njegova oprema'. Zato što se ovaj hadis ne može smatrati univerzalnim zakonom koji se mora primijeniti u svakoj situaciji, nego se on smatra od normi šerijatske politike, koje treba da slijede opci interes vremena. Tako, npr. danas, mi nismo obavezni slijediti financijski isistem koji je bio u prvo vrijeme islama, kao ni nacin utroška budžeta, niti ustrojstvo vojske, niti granicnu službu i sl. Danas npr.ne bi bilo u skladu sa sistemom niti sa potrebama ummeta da se ratni plijen dijeli samo onima koji su ucestvovali u borbi, kao što je bio slucaj u prvo vrijeme islama. Danas vojska ima poseban sistem i zakon, potrebe vojnika i opremu obezbjeduje država bez obzira na materijalno stanje vojnika. U prvo vrijeme islama situacija je bila drugacija.

Vojnik je dobrovoljno odlazio u borbu na svome konju, sa svojim oružjem i ostalim potrepštinama, skladno mogucnostima ummeta u to vrijeme. Onaj ko nije odlazio u džihad nije bio izložen tim troškovima i zbog toga je bilo pravedno da svakom mudžahidu pripadne dio ratnog plijena. Na osnovu toga razlikovali su se ratni dijelovi plijena, jer nije mogao isto dobiti onaj ko je odlazio u rat konjem i onaj što je odlazio bez konja, zato je onaj što je imao konja dobivao dva ili tri dijela a onaj bez konja jedan dio. Ukratko, nije dozvoljeno za neki postupak ili normu kojom se želi realizovati i ostvariti opca dobrobit reci da je proturjecna šerijatu na osnovu njegove prividne oprecnosti nekom dokazu. Neophodno je razumjeti takve dokaze, spoznati njihovu suštinu, nakane, te njihove tajne zakonitosti i spoznati razliku izmedu normi uspostavljenih spram specificnih uzroka i razloga i univerzalnih normi koje su stalne i ne mijenjaju se. Suprotstaviti se univerzalnim normama opasno je i zbog toga se zabranjuje da norme šerijatske politike ulaze u okrilje nepromjenljivog islamskog šerijata.